Priče iz života neželjene https://blog.dnevnik.hr/zivotarije

subota, 21.02.2015.

More i ja

Neki dan sam ti bila rekla da ću pisati o tome kako sam naučila plivati. Danas ide ta priča.

Dakle, bila sam kod sestre jedno ljeto. Imala sam 5 ili 6 godina. Njeni roditelji, ona i ja smo se uputili na plažu. Svi oni su znali plivati, osim mene. Sa mnom je uvijek trebalo polagano. Nikada nisam voljela ništa na silu. Pa tako ni naučiti plivati. Njezin otac i majka su me odveli u more, i dok se ona zabavljala s mojom sestrom... Ja sam proživljavala pakao. Sestrin otac me odveo u velike dubine i samo pustio. Ni on nije mogao dotaknuti dno, a da ne zaroni. Ja sam se morala vratiti sama na plažu. Bila sam u tolikom šoku da sam se tri dana tresla od straha. A njezini roditelji su mi se rugali i nazivali raznim pogrdnim imenima te su me pošteno izmlatili. Ali stvarno izmlatili! Guzica mi je bila plava, a otisak dlana na licu mi je ostao nekoliko sati. Znaš, onako crven... Gdje se lijepo vide svi prsti, pa čak i palac.

Nekoliko dana nakon toga... Valjda iz nekog inata, bijesa ili nečeg drugog... Ja sam proplivala. Postala sam kao riba u vodi. More i ja smo se spojili. Povezali smo se na takav način da se u niti jednoj vodi ( mislim na rijeke i jezera ) ne osijećam tako slobodno, kao u moru... Znam točno kada će kakav val naići, kada će nevrijeme, kolika je dubina... Gdje je koja riba... More i ja smo dobili neraskidivu vezu...

I sada, 500 kilometara udaljena od mora, još uvijek čujem zapljuskivanje valova o obalu, o stijene... Ćutim onaj miris mora koji me opušta i čini sretnom. Kada odem u zemlju snova, zemlju mašte... Osjetim more i sol na sebi...

Eto. Tako sam ja naučila plivati i biti jedno s morem. Malo čudno, bolno, poniženo... A na kraju romantično.

Ugodan vikend želi ti tvoja Poeta

Oznake: more, ja

21.02.2015. u 09:20 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 20.02.2015.

Jedna od mnogih...

Odrastanje s najdražom mamicom je bilo jako uzbudljivo. Pogotovo nakon moje prve prijave protiv nje Centru za socijalnu skrb. Njezine prijateljice i poznanice su me po Gradu napadale i kritizirale, jer sam se usudila blatiti jednu predivnu ženu i požrtvovnu majku. Počele su pričati o tome kako se ona žrtvovala za mene i kako sam ja bezobrazno derište. Žrtvovala se? Moš misliti. Ako se ona žrtvovala, ja sam onda... Uglavnom. Da, zbog oboljenja kralježnice me je par puta odvela u Zagreb, na Šalatu kod nekog doktora kojem se upucavala i koji se njoj upucavao. I odvela me je par puta u jedan drugi grad, isto u bolnicu. Zbog kralježnice, naravno. Pod par puta mislim na četiri puta, ja sam u tu bolnicu odlazila svakih šest tjedana. Sama, autobusom. To je trajalo nekoliko godina. Dok nije čula od moje krizmane kume da u Zagrebu postoji jedan doktor ( mesar ) koji operira kralježnice.

Odvela me kod njega dva puta. Prvi puta na kontrolu, a drugi puta na operaciju. Tokom mog boravka u bolnici, zbog operacije, nije niti jednom došla. Samo je došla kada su me otpuštali sa sanitetom. Nisam mogla sjediti. I kada sam se vratila u grad, ona je otišla za Italiju po nekakvu robu. Bavila se švercanjem, dok nije otvorila obrt. I sad se bavi ilegalnim aktivnostima. Na tržnici u Gradu, tamo preko puta pošte, na ulici, prodaje svoje cvijeće. A nema dozvolu za to. ( Hint! ) Za moje rođendane je uvijek sebi kupovala poklone. I hvalila se svima. Ona je uvijek nosila markiranu robu, a ja sam nosila staru robu, od obitelji i prijatelja, jer nije smatrala shodnim da i meni nekad kupi nešto.

Nakon moje druge prijave, ovaj puta policiji, jer sam bila pobjegla i kao svaka budala nadala se da će mi policija pomoći... Uslijedilo je krasno iznenađenje. Kada su me policajac i policajka odveli doma, moja soba, nekada uredna i čista, bila je kao da je atomska bomba pala u nju. Sve je bilo razbacano po podu, odjeća, knjige, hrana koju je ona donijela iz frižidera i načela, potom je bacila... Jednom riječju - UŽAS! To je prošlo tako da me je ona osramotila i da mi policajci nisu vjerovali.

Kada su oni otišli, njen novi muž, otočanin ( Splitsko-dalmatinska Županija ) mi je skinuo vrata od spavaće sobe. A ja sam cijelu noć spremala sobu, da barem liči na nešto.

Ovo je još jedna od crtica iz mog života.Sutra nastavljam. I, daj malo aktivnosti. Zanima me tvoje mišljenje o svemu ovome što pročitate. smile emoticon

Tvoja Poeta

Oznake: Bolest, la, policija

20.02.2015. u 08:43 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 18.02.2015.

Sjećanja, ne tako lijepa...

Kava je popijena i cigareta ugašena, pa da krenem. Ovo će biti poduža priča. Napisat ću na jednom mjestu sve svoje doživljaje i sjećanja tokom ljeta i ljetnih praznika kod njih. Već znate da ne želim nikoga imenovati, a koga zanima o kome ja to pišem, nek mi se javi u inbox. Pa sad krenimo...

Bila sam još malena kada sam upoznala sestru. Obe smo posvojene. U dva lijepa i poviješću bogata grada. Ona je došla s njima, svojim roditeljima, u moj Grad da me upozna. Samim činom uopznavanja i činjenicom da smo obe posvojene, počinje dio pakla koje smo dijelile zajedno. Oni koji se prepoznaju u ovoj mojoj priči, reči će da lažem, da to nije istina i ostale prazne, šuplje fraze na koje sam odavno oguglala. Ne pušim više to! Nisam naivna djevojčica kojoj možeš laži prodati. Naučila sam procijeniti ljude. Čitam ih poput otvorene knjige. No, vratimo se mi na bit. Upoznale smo se. Upoznala sam njene roditelje. Oni su se upoznali s mojom Ocem i Njegovom ženom... Nisu se dugo zadržali kod nas. Na njihovom povratku se dogodila nesreća. I oni su se malo zadržali u mom Gradu. Bili su u bolnici. Nakon toga smo mi otišli u njihov grad. na početku je sve bilo divno, krasno, sjajno i bajno. Dok Tata nije umro. Kada je Tata umro, tokom Božića i Nove godine sam bila kod njih. Sjećam se kristalno jedne situacije. U dnevnom boravku. Kod okićenog bora. Tražila sam Tatu, htjela sam svog Tatu. A on, taj stari polusijedi čangrizavi čovjek, mi je rekao da je moj Tata mrtav i da prestanem izvoditi pizdarije jer se moj Tata nikada više neće vratiti. I onda sam dobila batine. I od tog čovjeka i njegove žene. Samo zato jer sam tražila svog Tatu. Jer mi je nedostajao do bola, kao i dan danas. Naredne godine sam došla kod njih preko ljeta. E, onda su mogli odgajati onako kao smatraju ispravno - red rada, red discipline, red batina za neke banalne stvari koje sva djeca ponekad učine, red vrijeđanja, red omalovažavanja i striktno poštivanje zadanog vremena. Oni su smatrali da je to u redu, ali to je daleko od u redu. Zamislite ove situacije :

1. Doručak - imaš zadano vrijeme u kojem moraš pojesti ama baš sve što ti dotični serviraju u tanjur, inače te istuču i izvrijeđaju

2. Međuobrok - isto kao i za doručak

3. Ručak - potpuno isto kao i za doručak i prvi međuobrok

4. Međuobrok - pogledaj pod 1., 2. i 3.

5. Večera - pogledaj pod 1., 2., 3. i 4.

Igra. Da, može. No po njihovim pravilima i u zadano vrijeme.

Televizija. Ne, ne dolazi u obzir. Na televiziji nema apsolutno ništa što bi djeca trebala gledati.

Kupanje ( osobna higijena ). Obvezno. Uz njezino prisustvo. Ako joj ne paše način, dobiješ batine i salvu uvreda. Onda ona kaže njemu što se dogodilo i dobiješ repete salvi uvreda i batina. Nisu dovoljno jedne.

To je bilo u vrijeme rata. Svaki put kada bi naša himna bila na TV-u, nas dvije bi trebale stati mirno i staviti ruku na srce. Nije bilo bitno da li se to događalo u stranoj zemlji ili u domovini. Ako ne bi to htjele poslušati - batine i vrijeđanje.

Molim pljesak za takvu odgojnu metodu.

Bilo je XY situacija koje su oni riješavali odgojnom metodom - red batina, red salvi uvreda pa ponovno red batina.

Ja sam uvijek bila drugačija. Po svemu. Nisam bila poput ostalih curica. I zbog toga sam svakodnevno dobivala batine od njih i salve uvreda. No, ja bi otišla, a moja sestra bi ostala s njma i ispaštala za nekakve banalne dječje stvari.

Ljeti smo zajedno prolazile tu torturu. Zimi, samo ona.

Kada je počela škola... Onda smo najebale. Točno se znalo, ljeti, kada se koji predmet treba učiti. Ako neka od nas nije htjela, to se riješavalo batinama, uvredama i kažnjavanjem. Kazne su bile da nema večere, ili ručka, ili čak kupanja u moru.

Morale smo svaki dan učiti i vježbati prokletu, šugavu matematiku. Ja, koja sam bila slabija u njoj... Ja sam morala vani na sunci, ispod tzv. suncobrana, riješavati 300 zadataka iz matematike. A kada bi se stvarno umorila i ne bi mogla više izdržati, te bi se požalila... Znla sam dobiti takve batine da nisam mogla sjediti.

Sjećam se jedne situacije. On je mislio da sam se usrala u gaćice, jer je bio komadić skaja na mojoj guzici. Naime, oni su imali takav tabure, fotelje i kauč. Tako me istukao da mi je bilo zlo, fizički mi se povraćalo. I kada su na kraju skužili o čemu se radi. Ja sam opet dobila batine jer nisam, po njihovome, rekla da je to od skaja. A rekla sam im.

Ako sam ja prolazila takvu torturu, možete li zamisliti kako je bilo mojoj sestri??? Možete li zamisliti što je ona proživljavala?

Danas se ti ljudi uopće ne kaju, oni su još uvijek uvjereni da su oni u pravu. I, sigurna sam, da mogu... i dan danas bi me tukli i zlostavljali, kao što to čine i mojoj sestri.

Još uvijek ih se bojim, tresem se kao prut na vjetru kada im čujem glas. Bojim ih se. Isto kao što se bojim moje drage majčice... Oni su takvi manipulatori, lažljivci, zlostavljači, naslinici i što je najgore od svega - misle da su u pravu.

Kako da tebi pokažem i dokažem da su oni takvi? Ovo je samo jedan dio moje priče o njima. A ti si upao u njihovu klopku. Dozvolio si to, jer si im otkrio svoju slabost. A tu slabost sada oni iskorištavaju protiv tebe. Okreni slabost u svoju korist. Nek ti slabost bude snaga. Riješi ih se. Oni su poput parazita, kada ih jednom pustiš u svoj svijet. Prijatelju, stani svemu na kraj. Inače gubiš ono do čega ti je stalo. Izmanipulirat će te i izgubit ćeš ljubav svog života, osobu koju voliš. Ne dozvoli to. Ako bude po njihovome... Vi jednostavno nemate budućnosti, a ja ne mogu nit imam snage i zdravlja se boriti protiv njih. Ja svoju bitku vodim na drugoj strani. Svoju slabost pretvori u snagu. Vjerujem u tebe. Vjerujem u vas. Poslušaj moj glas. Moj savjet. Moje upozorenje. Ona, ako popustiš i oslabiš, zauvijek gubi sebe... Ona umire. Ona se pretvara u živog mrtvaca i njihovu marionetu. Pomozi joj. Ti si jedini koji to može.

18.02.2015. u 08:09 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 17.02.2015.

Samo jedna crtica

Dobro jutro! Kava popijena? Ili se još uvijek pije? Evo, ovako... U inbox su mi stigle poruke od nekakavih " faca" koje mi prigovaraju na riječima i na mom " nepoznavanju " gramatike i " stila pisanja". Ovako javno im poručujem - ovo je priča o mom životu, životu Poete. Ne zanima me gramatika ili stil. Da me zanima, ne bih pisala ovako i ovdje, već bi se našlo drugih načina da moj glas dopre do ljudi. I zbog toga što ste me napali i izvrijeđali u inbox-u, jer očito nemate muda da mi to stavite u komentar ili objavite na stranicu, dužni ste mi 25 galona kave. tongue emoticon Meni nije stalo do mišljenja osoba koje se skrivaju, tako da... Pogriješili ste osobu kojoj ćete se žaliti i koju ćete izbaciti iz takta. Pusa hejterima, a još veća vama, koji me pratite i koji me podržavate. Vi ste u većini. Nastavit ću pisati čim neke postove stavim i na blog. Malo će potrajati, ali znam da imate razumijevanja. Tipkamo se ubrzo. I pozovite prijatelje, nek nas bude više. Možemo napraviti i nekakav Face-tulum ovdje.

https://www.facebook.com/zivotarije

17.02.2015. u 07:39 • 0 KomentaraPrint#^

Nije me dugo bilo... Oprosti. Kompjuter me i dalje zajebava. Evo nastavka moje priče.

Nisam dugo pisala... Jednostavno mi se nije dalo. Sad nastavljam. Tata je umro. I tad sam ostala sama na svijetu. Moja draga mamica je pokušavala na sve moguće i nemoguće načine učiniti od mene psihički razjebanu osobu. Nisam vjernik, dapače... Ateist sam. No, nešto me spasilo iz njenih šapa... Smjestila me je na psihijatriju nekoliko puta. Šopala s koktelom tableta, smjestila me je u Dom za odgoj djece i mladeži, popravni dom... To je bilo jedino dobro što je učinila za mene.


U periodu dok sam bila s najdražom mamicom.... Sama, bez obzira na to što sam bila okružena ljudima... Proživljavala sam pakao na Zemlji. Ne samo da me je šopala koktelom tableta, već je na divljački, monstruozan način provjeravala jesam li ih popila. Nekoliko puta sam ju prijavljivala Centru za socijalnu skrb, no bez ikakvog rezultata. Ona je mene prikazivala kao neradnicu, lijenčinu, parazita, patološku lažljivicu i ostalo. Tako da meni nitko nije vjerovao. Ipak je ona bila požrtvovna majka koja se brine za svoju kćer jedinicu bez ičije pomoći. Koja je to prokleta laž bila. na je imala sve i mogla je sve... A gdje sam u toj priči bila ja? Odrastala sam bez Tate koji me jako volio i želio, a ostala sam sama s njom. Samo ja, a sada i ti znaš što se zbivalo u četiri zida moje očevine. To nije bio život, to je bilo puko preživljavanje. Nikada nisam bila dobar đak. Nisam voljela učiti. Škola mi je uvijek bila mrska. Možda zbog mojih školskih kolega... S njima sam, također, proživljavala pakao. Od gađanja kamenjem, bacanja niz stepenice, krađe osobnih stvari, vrijeđanja zbog moje zdravstvene situacije ( naime, imam duplu skoliozu i u to vrijeme sam nosila raznorazne aparate za kralježnicu i gipseve ), zbog toga što ne mogu pravilno izgovoriti prokleto slovo " R " i još mnogo toga, što pokušavam zaboraviti. Oduvijek sam bila drugačija od drugih. Više sam voljela čitati I.G. Kovačića, Ujevića, Krležu, Tadijanovića, Cesarića, Kamova, itd., nego se baviti ispraznom ( po mom mišljenju ) stvarima kojima su se bavila djeca moje generacije. Rano sam počela pušiti, alkohol nikada pretjerano nisam voljela.

E, sad sam tu... Gdje smo stali? Da, kod moje drage mamice i ekipe iz škole... Svaki put, al baš svaki put kada bi joj se požalila na ponašanje ljudi iz škole... Ona bi odmahnula glavom i rekla mi da ih ignoriram i da će prestati. No, nikada nisu prestali. I kada bi je zvali iz škole, jer se meni nešto dogodilo... Uvijek mi je prigovarala jer sam to ja izazivala. Ma čime bi to dijete moglo izazivati takvo ponašanje? Pa nisam si stavila na leđa i prsa papir gdje piše " Izmlati me" ili " Ispucaj svoju energiju na meni" ...

A kada bi završila na hitnoj... Onda bi još doma dobila jezikovu juhu... Glumila sam da me boli, da mi je zlo ili nešto slično. Istina je da nikada nisam voljela školu, ali da glumim? Ne, to nisam nikada. Zbog nje i njenog ponašanja i govora, nikada mi nitko nije vjerovao. A ako bi se nekome i potužila, pa joj je taj netko rekao... Istukla bi me. Jer sam lagala. Da, Poeta je lažljivica.

Onda sam počela i namjerno i nenamjerno raditi svakakve pizdarije. Samo ne znam točno zbog čega. Čitala sam da je to zbog toga što sam tražila da netko obrati pozornost na me i da me sasluša i pomogne mi.

Zbog toga sam u prosincu jedne godine završila i na psihijatriji. Tamo je počelo šopanje tabletama i razgovori sa psihijatrom kojeg je bolio kurac za mene, jer je on već stekao svoj dojam o meni tokom razgovora sa savršenom majkom, požrtvovnom majkom.... Moš mislit! Ako je ona takva, ja sam papisa... ili čak djevica.

Ni to joj nije pomoglo da me se riješi, pa sam završila u Domu za odgoj djece i mladeži, narodski - popravnom domu. Tamo je bio pakao sve dok nisam upoznala Profesora. On je jedini, u mom životu, znao razgovarati sa mnom, slušati me... S Njim sam mogla satima razgovarati, a On bi samo slušao i ponekad dao savjet ili mi pokazao put. I dan danas sam zahvalna tom čovjeku na svemu što je uradio za mene.

U Domu su se dogodila neka sranja, pa sam se vratila u Grad.
Tamo sam završila srednju uzaludnu. I tu su bila sranja sa ostalim učenicima. Jebena karma me nikada ne prestaje pratiti.

17.02.2015. u 07:33 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 23.10.2014.

Nije me duuuuuuuuuuugo bilo...Komp me je zajebava.

Evo ovako, kako me dugo nije bilo....Napisat ću što se sve događalo do mog polaska u školu....

Već sam rekla da je Tata umro. Nakon njegove sahrane, Ujak me odveo do Njegove žene...moje zakonske majke...ona je lažnim suzama plakala i rekla jednu rečenice koje su me cijeli život pratila. Prestale su me je pratiti tek kada sam upoznala Nju.
Te rečenice su bile : " Makni mi to kopile s očiju. Ona je kriva za sve. Ne želin je vidit. "

Sahrana je prošla, taj događaj je prošao... Mene je seljakala od Ujaka do tete, pa i dalje. Samo da ne budem blizu. Kada sam i bila u kući, s njom...tjerala me je da radim i u kući i van kuće...sadnja vrta, čišćenje, pranje,...svašta...Radila sam i kod susjeda.Oni bi me nekada i nahranili, s obzirom da sam jedan duži period života morala plaćati hranu koju bi u kući pojela.

Donekle sam joj i zahvalna jer sam razvila poštovanje prema novcu i stekla radne navike.

Jutarnja buđenja su bila kao iz pakla. Budila me je čupajući me za kosu i udarajući glavom o zid. Svakodnevno je pokazivala svoju netrepeljivost prema meni.
Ali pred drugim ljudima se pokazivala kao jako dobra, nježna, brižna majka.
Zbog tog njenog ponašanja u javnosti...meni nikad nitko nije vjerovao...

Oznake: zlostavljanje laž rad

23.10.2014. u 09:57 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 17.10.2014.

Fejs

facebook/zivotarije

ako ste za kavicu... ;)

17.10.2014. u 10:56 • 0 KomentaraPrint#^

Tata je umro...

Zima je zakoračila...Hladna i surova...kao i moj život....Tatu sam predzadnji put vidjela u kolima sanitetskog prijevoza. Ispijen, umoran, mršav i slab.... Zadnji put mi je uputio riječi kojih se i danas sjećam...Čujem boju i ton Njegova glasa... Tada nisam bila svjesna da od tog trenutka moj život nikada više neće biti isti. Otišao je moj Tata. Otišao na put s kojeg se nikada više neće vratiti. Nakon par dana sam ga posjetila. Dijete sam bila. Što je život, a što smrt nisam znala... Zadnji put sam pogledala Njegove oči, osjetila Njegovu blizinu i toplinu. Zadnji put sam vidjela Njegov osmjeh... Umro mi je u zagrljaju. Tada je umro i dio mene... da sam tad samo znala što me čeka s njegovom ženom, što me čeka s vragom u ljudskom obliku...umrla bih s Njim... Plačem i sad kad se svega toga sjetim...
( Moja Duša je na poslu.... Ali osjećam da me grli i kaže da je sve to prošlost... Ona ne zna da pišem ovaj blog. Jednom ću joj reći...Jednom će ga pročitati... )

Kada je Tata umro, ostala sam sama na cijelom svijetu... Nisam imala nikoga tko bi me odgajao i volio... Odgajala me televizija, odgajali su me ljudi kojima sam bila samo smetnja u životu i planovima za budućnost. Njegova žena se samo iskaljivala na meni. Kao da sam ja kriva što je Tata umro.

I sad se ponekad pitam - Jesam li ja kriva za njegovu smrt? Svoj život prepun mana, trnja, suza i krvi...

Oznake: smrt, tuga, Zima, krivnja

17.10.2014. u 09:08 • 1 KomentaraPrint#^

utorak, 14.10.2014.

Dan bez smisla, dan bez tmurnih sjećanja i boli koja polako jenjava zahvaljujući Onoj koja je melem za moju umornu, nekad bolnu dušu. Sad, zahvaljujući Njoj, živim i dišem.

PA ŠTO RADIŠ?

Tužna sam duša čovjeka
čiji provodi ovoga vijeka
daleko zaostaju iza svih i svima
jer sama sam sa sobom u svojim mislima…

Pa što radiš? – dreknu na me profesorica,
a ja u život izronim kao nespremna, loša učenica
koja i sama se pita:
Pa što radiš,
što tu još radiš…?


Moja pjesma jednom riječi veli sve iako je kao siroče prepuštam vašim mislima

Ljubav


Ne mogu danas puno pisati. Živim.

Oznake: živim, ljubav

14.10.2014. u 09:47 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 13.10.2014.

Glazba koja mi danas paše...







https://www.youtube.com/watch?v=fCz6UsyuF8g





...između ostalog....

13.10.2014. u 13:38 • 2 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

< veljača, 2015  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Veljača 2015 (5)
Listopad 2014 (10)

Facebook page

www.facebook.com/zivotarije

Linkovi

www.facebook.com/zivotarije

www.facebook.com/crolportal