Priče iz života neželjene https://blog.dnevnik.hr/zivotarije
petak, 17.10.2014.
Tata je umro...
Zima je zakoračila...Hladna i surova...kao i moj život....Tatu sam predzadnji put vidjela u kolima sanitetskog prijevoza. Ispijen, umoran, mršav i slab.... Zadnji put mi je uputio riječi kojih se i danas sjećam...Čujem boju i ton Njegova glasa... Tada nisam bila svjesna da od tog trenutka moj život nikada više neće biti isti. Otišao je moj Tata. Otišao na put s kojeg se nikada više neće vratiti. Nakon par dana sam ga posjetila. Dijete sam bila. Što je život, a što smrt nisam znala... Zadnji put sam pogledala Njegove oči, osjetila Njegovu blizinu i toplinu. Zadnji put sam vidjela Njegov osmjeh... Umro mi je u zagrljaju. Tada je umro i dio mene... da sam tad samo znala što me čeka s njegovom ženom, što me čeka s vragom u ljudskom obliku...umrla bih s Njim... Plačem i sad kad se svega toga sjetim...
( Moja Duša je na poslu.... Ali osjećam da me grli i kaže da je sve to prošlost... Ona ne zna da pišem ovaj blog. Jednom ću joj reći...Jednom će ga pročitati... )
Kada je Tata umro, ostala sam sama na cijelom svijetu... Nisam imala nikoga tko bi me odgajao i volio... Odgajala me televizija, odgajali su me ljudi kojima sam bila samo smetnja u životu i planovima za budućnost. Njegova žena se samo iskaljivala na meni. Kao da sam ja kriva što je Tata umro.
I sad se ponekad pitam - Jesam li ja kriva za njegovu smrt? Svoj život prepun mana, trnja, suza i krvi...
Oznake: smrt, tuga, Zima, krivnja
